|
>>
|
Br. 172
Do danas ne razumem ljude koji kažu da bi trebalo nastaviti trku u nuklearnom naoružanju i uopšte razvijati to oružje. A nedavno mi je jedan prijatelj, koga kao političko biće strašno poštujem, kazao da je protiv Obaminog predloga za postepeno uništavanje nuklearnog oružja u svetu. Naravno, on se poziva na liberalno društvo i besmislenost zabranjivanja nečeg što je toliko jasna potreba svih zemalja. Međutim, nije mi jasno šta on i njemu slični pretpostavljaju da bi se moglo desiti ukoliko bi svaka zemlja bila nuklearna sila (ili imala nuklearno oružje), kako bi se u tom slučaju Međunarodna zajednica ponašala prema njoj ukoliko bi ova počela da maltretira sopstvene građane, ili neku drugu zemlju (susednu)? Uzmimo primer, da je Milošević imao atomsku bombu, ili Tuđman, za vreme sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, kako bi se sukob završio? Potom, jedan sjajan primer nemoći MZ u slučaju kada problematična zemlja poseduje nuklearno oružje - Severna Koreja (ili "država-logor"). Ljudska prava padaju pred takvim silama kojima više nijedna spoljna sila ne može da se suprotstavi inače bi se morala suočiti sa mnogim žrtvama, a možda i katastrofom ogromnih razmera.
Zbog toga smatram ideju uništavanja nuklearnog oružja sasvim prirodnom i neophodnom u svetu. Jedini problem je kako sprečiti ilegalnu proizvodnju ovoga, jer nije baš jasno šta bi se dogodilo ako bi u jednom trenutku civilizovani svet (USA, UK, FRA i recimo još i RUS) rešio da uništi svoje nuklearno oružje, a da se u drugom trenutku "zemlje-logori" pojave sa pretnjama o bacanju nuklearki na Vašington, Moskvu, London, Pariz...
Dakle, morala bi da postoji kontrola proizvodnje i uništavanja nuklearnog oružja na teritoriji čitave zemlje, sačinjene od delegacije koja ne bi bila pristrasna. Ako je takva kontrola moguća (a neki kažu da nije, i da uvek oružje može da se izgradi u tajnosti), onda odobravam masovno uništavanje nuklearnog oružja u svetu.
|